Simpatizirajmo s drugima, koji su u neugodnoj situaciji u, kojoj smo i sami bili.
Ne mora biti velika stvar, nego čak i mala. Kako brzo zaboravimo da nam je bilo teško ili neugodno i ponašamo se bezobrazno prema onima koji su sada u istoj. Mislimo samo na sebe.
Stojim u redu ispred dućana s petoro ljudi jer se zbog corone ne smije ući.
Smrzavam se na dva stupnja jer su “ona bijela govna odlučila padati”, kako bi rekao Mujo u Kanadi.
Lagano šizim, ali sjetim se kako sam šizila jer ne mogu izaći iz kuće pa se podsjetim biti zahvalana što sam uopće na zraku, a ne šećem kanarinca.
Žena ispred mene nije se sjetila da joj je ipak dobro što je na zraku pa se osvrće oko sebe, puše, ljuta je i nestrpljiva što čeka na hladnoći.
Napokon ulazi u dućan i opsuje sebi u bradu…
Izlazi idući kupac pa je moje vrijeme za ulazak.
Zna što trebam kupiti, znala sam kada sam se i namjerila otići u dućan. Na brzinu trpam stvari, uzimam prvo mlijeko, koje mi pada pod ruku, a ne ono, koje inače kupuje i jurim prema blagajni da se oni sirotani, koji čekaju ispred ne smrznu i ne potuku.
A ona ista gospođa ide s noge na nogu po dućanu i proučava što bi kupila…
Sjeti se da si maloprije bila na mjestu onog čovjeka i onih ljudi, koji sad čekaju i simpatiziraj s njima!