Da, istina je, sreća je samo naša interpretacije događanja oko nas, naša percepcija. Sreća se ne može “proizvesti” niti uvjetovati vanjskim događajima. Veliki događaji, za koje mislimo da će nas usrećiti, nas usrećuju intenzivno i kratko.
Ali svaki puta kada smo u interakciji s nekim, gubimo ili dobivamo dio energije. Kao što misli utječu na osjećaj (ne)sreće pojedinca, kolektivna svijest stvara još snažnije ozračje nekog društva.
Kako zadržati osjećaj ushićenosti, među neushićenim ljudima? Svakako je lakše održati ga u veselijem kolektivu.
I tako, od ushićene osobe, opčinjene svime oko sebe, koja se iščuđava mrgodnim licima, koja, kao da se natječu tko će biti mrgodniji, u jednom danu po malo postajem i sama mrgodno lice. Ljuta ne sebe, ljuta što sam si “dopustila” da dopru do mene, ljuta što oko sebe viđam nekulturu, što mi je kolega zalupio vrata u lice, ljuta što me auto poprskao, prošavši u punoj brzini kroz lokvu. Kao da se sve urotilo da mi pokvari jutrošnje dobro raspoloženje. Kao da mi se život smije u lice što sam jutros bila nasmijana od uha do uha.
Ali ima pomoći! Tko je svjestan svoga problema (postajem ono što ne želim), može raditi i na njegovom rješavanju!
Ništa mi neće ovaj dan pokvarit’!
🙂