Koliko god bili dobro raspoloženi, razgovor s nekim ljudima nas toliko emocionalno iscrpljuje da ostanemo emocionalno i energetski potpuno prazni, oni su kao pijavice, uzimaju našu energiju, da bi napunili svoju. Što kada smo u nemogućnosti odmaknuti se od ljudi, koji nas emocionalno opterećuju i time nas zagađuju svojom lošom energijom?
Na samu pomisao razgovora s osobom već se loše osjećamo jer znamo što nas čeka. Oni kao da traže izgovor da se mogu žaliti ili ispričati nešto teškog tona. Obično koriste teške riječi, kao da ih ništa ne veseli i ispunjava. Čak i kada pričaju u nečem što ih veseli, rade to s težinom.
Zanimljivo je da uopće ne vide koji energetski utisak ostavljaju na nama, niti da svojim ponašanjem odbijaju ljude od sebe.
Najgori slučaj u kojem se možemo naći je da smo primorani brinuti o toj osobi jer ima zdravstvenih problema. Njihove žalopojke idu do te mjere da će, ukoliko im doktor kaže da nisu bolesni, nego imaju manju tegobu vezanu uz zdravlje podsvjesno priželjkivati da nije tako. Ukoliko im kažemo da nam je drago zbog njih što nisu bolesni, u njima ćemo izazvati ljutnju i revolt, kao da je ispravna stvar za reći bila da nam je ŽAO što nisu bolesni. Dakle, s njima nema pravog odgovora, sve što kažete je krivo.
Isto tako, često misle da su optimistični, probleme rješavaju ekspeditivno i znaju se njima nositi. Ako nešto zadrže za sebe, kako nas ne bi opteretili, u danom trenutku više ne mogu izdržati i problem, koji je nekad bio veličine graška, sada je eskalirao na problem veličine cepelina. Naravno, na pitanje zašto u startu nisu rekli za problem, odgovor će biti:”Tebi se ništa ne može reći./Ti ne želiš čuti stvari.”
Zašto to rade?
Dokazano je da vrlo mali dio svojih reakcija kontroliramo i radimo svjesno, nego su one uvjetovane našom podsviješću, a ona je u najvećoj mjeri uvjetovana našim djetinjstvom.
Sve što oni rade, rade iz svoje duboke nemogućnosti da budu sretni. Teško je naći uzrok nečijeg suštinskog nezadovoljstva, iako se kao objektivan razlog može činiti financijska situacija, frustracije na poslu ili neki emocionalni gubitak.
Poanta je da su nesretni i nezadovoljni, što nema veze s nama, niti im ikako možemo pomoći.
Znajući sve to, zašto osjećamo krivicu ako nismo postupili onako kako su oni priželjkivali, rekli im ono što žele čuti, nego ono što je istina i ispravno (i korisnije za nas)? Zašto se osjećamo loše u oba moguća slučaja, kada šutimo/kažemo što žele čuti i kada postupimo ispravno?
Zato što su oni naučili funkcionirati na takav način, zato što nemaju snage priznati sebi da snose krivicu za svoje nezadovoljstvo i uvijek traže krivca. U ovom slučaju, to smo mi!
© 2017 Među tvojim zadnjim riječima su bile: “Život je čudo…” Moj najbolji prijatelju, moj plemeniti čovječe, moj lovcu na avanture, moj znanstveniče i sportašu, ovu stranicu posvećujem tebi! I svojoj dvojici najboljih prijatelja, mom dragom Toniju i mom dragom prijatelju Petru.
Izradio Webnode
One Comment