Atacama, najsuša pustinja na svijetu.
Površina Atacame iznosi 105,000 kilometara kvadratnih u Čileu i jednim malim dijelom u Peruu.
U Atacami sam doživjela najspektakularniji pogled na veličanstvenost prirode i nepregledni prostor (kanjon) ispred sebe, dokle god mi pogled seže.
Doslovno i u prenesenom značenju. Niti jedna slika to ne može dočarati. U Atacami sam ostavila većinu svoje tuge. U Atacami sam se napokon umirila. U Atacami sam napokon ispunila svoju želju za odlaskom u pustinju. U Atacami sam odlično ručala.
Polazišno mjesto tura po Atacami je San Pedro de Atacama. Tamo, nažalost, nema aerodroma. Najbliži je u Calami. Nakon gulganja i guglanja, shvatila sam da nema smisla ići shuttlebusom s aerodroma u Calami do San Pedra de Atacame. Jer, iako na internetu piše da on prati dolaske aviona, nije baš tako. Ha valjda prati neki let, ali naš iz Santiaga sigurno nije pratio! Postoji autobus do San Pedra, ali iz centra Calame (Jeeeeej!). Inače aerodrom je isti naš Franjo Tuđman! Samo je ovaj usred ničega! Nije baš, ali izgleda kao da su nasadili tu jednu pistu u pustinju i kao da okolo nema baš ničega. Jako zanimljivo za vidjeti iz zraka! Bez zezancije!
Na aerodromu smo uzeli kombi taxi do San Pedra, koštao je oko 450 kn (povratna karta za dvoje), što nije puno uzevši u obzir da je aerodrom 100 km od San Pedra, i vožnja traje sat i pol. Koliko bi to platili u kod nas, khm?!
Iza ručka smo imali fore sat i pol, tad su po nas kombijem došli iz turističke agencije, preko koje smo bukirali izlet u Valle de la Luna (Mjesečeva dolina). Ekipa je bila super, sve stariji ljudi u 60ima ali nastrojeni na zafrkanciju i britki humor.
Dolazimo u Valle de la Luna i pomislim kako sam konj što nemam duge hlače jer sunce PRŽI. Srećom nije se ništa desilo ;), ali nije isto verati se uzbrdo na 100m nadmorske visine i ovdje na 2000m. Nisam nikad prije vidjela pješčane dine! Prekrasno!
Vodič nam je pričao razne priče, međuostalim i da ime jednog od vrhova na Andama znači “odakle polijeću tanjuri”, pa neka sami zaključimo jesmo li sami u svemiru ili ne.
Nakon toga smo išli vidjeti kamene skulpture nazvane Tri Marije. Od te tri sada su dvije i pol jer je neki turist strgao jednu. Jeli smo sol iz morskog kristala na podu, bili u pećinama soli (nije za klaustrofobične!) i produžili prema Valle del Muerte (iako nije bilo u aranžmanu).
Pogled s vrha na kanjon Valle del Muerte slike ne mogu dočarati, a niti opisati taj osjećaj kada si na vrhu… Imali smo malu zakusku prije nego što smo produžili na drugo mjesto gledati spektakularni zalazak sunca (Ma, šta je to prema zadarskom zalasku sunca! 😉 ).
One Comment