Nisam ni u najluđim snovima mislila da ću IKAD biti u Andama.
Aconcagua je vrh sa svojih 6962 m nadmorske visine i time najviši vrhSvi smo čuli za Pirineje, ali tko je čuo za Picos de Europa? u Južnoj Americi.
E pa bila sam u Andama! Nećemo si lagati da je bilo fizički zahtjevno, nije (nismo išli do vrha 😉 ), obična šetnica ali nešto najljepše i najspektakularnije što sam u životu vidjela, uz Valle del Muerte u Atacami.
Krajolik je poput fotografija na puzzlama. Eto, baš tako i bez pretjerivanja, osjetiš takvu povezanost s prirodom da ti dođe zaplakati od sreće! Bez klišeja, zapitaš se zašto, pobogu, živiš u gradu, među zgradama.
U Nacionalni park Ande se može doći iz Mendoze u Argentini ili iz Santiaga u Čileu. Tuzemni letovi u Argentini su izrazito skupi jer nema niskobudžetnih aviokompanija. Aviokarta do Mendoze košta oko 1200 kn, a let traje 1.45 h. Iz Santiaga se , pak, može doći autom ili unajmiti neku turističku agenciju ili prijevoz. Vožnja traje oko 3h. Neposredno prije čileansko-argentinske granice prolazi se po zavojitoj cesti, sa 29 zavoja (Los Libertadores prolaz, na nadmorskoj visini od 3200m). Čak i na svakom piše njegov broj! Npr. Zavoj broj 11! Prije granice s Argentinom nalazi se ekskluzivno skijalište Portillo. Tamo se nalazi samo hotel, ljudi ne žive ondje.
Budući da smo mi išli u ljetnoj sezoni, nije bilo snijega, ali svejedno smo u hotelu popili odličnu kavu, posluženu s nekim keksićima. Tjedan dana sa ski passom za dvije osobe košta 2700 $, prava sitnica! Skijalište ima i bazen, a tamo je i ledenjačko jezero. Naravno, izgleda prekrasno!
Dolazimo do graničnog prijelaza. Čileanci su jako strogi kada ja u pitanju unos hrane u državu, nije dozvoljeno unositi nikakve proizvode životinjskog i mliječnog porijekla, niti voće i povrće. Dakle, ništa osim vode. To mi nije odgovaralo na povratku jer sam imala odličan sendvič, kojeg nisam pojela do kraja u Andama. Šteta! Na granici vam oduzmu papirnatu vizu, koja se dobiJe po ulasku u Čile, jer izlazite iz Čilea. Inače, sama viza izgleda kao račun iz dućana i treba jako paziti da slučajno ne završi u kanti za smeće… po povratku opet dobijete tu “vizu”, lupe žig u putovnicu i to je sve. Na Argentinskoj granici vam lupe žig da ulazite u Argentinu i slobodni ste.
Na izlazu s granice ima nekoliko restorančića, suvenirnica i javni wc u sklopu restorana. Čist je. Tamo smo zastali pogledati Puente del Inca, prirodni most od sedimenata.
Napokon stižemo u Parque Provincial Aconcagua! Hike počinje na visini 2950 m, putem se prolazimo kraj krasnog jezera i vidikovca, s kojeg se vidi Aconcagua. Iako se ne čini tako, ledenjački pokrov na vrhu je debeo 300m!
Ovisno o karti, koju ste kupili imate pravu na hajkanje određene rute npr. do 1. baznog kampa (Confluenca na 3400m).
Nažalost ,naša je bila do mosta (oko 3200m), od kojeg je bazni kamp udaljen svega 30ak min hoda. Most je sagrađen za potrebe snimanja filma “Sedam godina u Tibetu”, jednog od mojih najdraži filmova.
Kad se izvališ na most, osjetiš kako podrhtava, vjetar lagano puše, a sunce te obasjava. Raj!
*Moguće je platiti organiziranu turu na Aconcagua-u. Tura košta 3980 $ i traje 18 dana. Uz to je potrebno kupiti kartu (dozvolu), čija cijena je 582 $ ili 800 $ (15.12.-31.1.). U cijenu nije uključena mula za prijenos prtljage, kao ni medicinska pomoć, koja je do ove godine bila besplatna.