Ne samo stvari koje dobro obavljamo, nego i uspješnosti održavanja odnosa, toga kakav smo prijatelj, partner, majka, sin, kakav smo čovjek.
Za početak, ne vidimo kakav smo čovjek jer se uvijek nađe dežurna rospija, koja nas želi preoblikovati po svome, želi da joj ugađamo, nameće nam osjećaj krivnje i nedostojnosti.
Često mi se znalo dogoditi da se iščuđavam kada bi mi se kolege, općenito ljudi s kojima nemam puno doticaja obraćali umanjenicama, kao da sam sama sebe sabotirala.
Zašto me oni vole? Zar sam vrijedna ljubavi? Zar u samo nekoliko susreta mogu vidjeti „mene“? Ma, nemoguće! Iako sam se, kao i svaki čovjek na ovom svijetu, potajno nadala da im se svidim, da vide „mene“.
Potaknuta nedavnim razgovorom pišem koju ulogu imaju ljudi, koje srećemo u različitim situacijama, za koje mislimo da nemaju nikakvu veću ulogu u naše, životu. Obično su baš ti „padobranci“ najveće otkriće.
U nedavnom razgovoru sam shvatila da vrijedim puno više nego što sam mislila.
Počevši od posla, shvatila sam koliko sam se podcjenjivala i koji sam posao odrađivala, koliko sam kvalificirana, koliko vas stručnjaci u svom polju cijene ako znadete svoj posao.
Shvatila sam koliko sam svestrana kada se čovjek začudio čime se sve bavim.
Shvatila sam koliko vrijedim kada se čovjek počeo smijati mojoj dječjoj naivnosti.
Shvatila sam koliko sam bila okružena krivim ljudima, zbog kojih sam se podcjenjivala.