Ovisnost o tuđem (ne)odobravanju

<div style=”word-wrap: normal; -webkit-hyphens: none; -moz-hyphens: none; hyphens: none;”>

(Ne)dobivanje potvrda od drugih u izazovnim situacijama je još veći izazov od konkretne situacije.

Tokom odrastanja, formirajući svoj karakter ovisimo o (ne)odobravanju roditelja i obitelji.

Uče nas ponašanju i tome što je dobro, a što nije, što je prihvatljivo, a što nije.

U adolescenciji od društva tražimo potvrdu, nije lako biti sam, individualac, drugačiji pa se lakše prikloniti bilo kakvoj grupi i društvu. Ponašamo se kao i drugi, bilo to “korisno” ili “štetno” za nas, društveno prihvatljivo ili neprihvatljivo ponašanje.

Sve to dovodi do toga da u zreloj dobi niti ne shvaćamo kako naše planiranje unaprijed nije ništa drugo doli običnog kopiranja ponašanja naše prijašnje i sadašnje okoline, svog odobravanja koje smo do sada dobili.

Sada je još teže biti individualac, imati svoja uvjerenja, i najvažnije od svega, imati povjerenja u povoljan ishod izazovne situacije, radikalno mijenjati svoj život i ponašanje.

Okolina od koje smo dobivali potvrde odjednom osjeća strah pred našim odlukama, nisu iste kao i prije.

Uz to, naučili smo kontrolirati svaki aspekt svog života. Takozvano planiranje je bilo pokušavanje zadržavanje kontrole nad vlastitim životom.

Baš sada kad se osjećamo poljuljanima u svojem povjerenju u život jer prvi put ne planiramo i ne kontroliramo, bilo bi lijepo imati podršku/potvrdu od okoline. Ali ona ne dolazi.

Sada vidimo da zapravo nikad nismo imali kontrolu niti nam je trebala tuđa potvrda, jer zapravo nikad nismo donijeli vlastitu odluku, nego tuđu.

Vrijeme je sa si počnemo vjerovati, počnemo imati povjerenja u život i u sebe.

Nije bitno što nitko ne vjeruje u povoljan ishod, čudo ili promjenu, ako sami vjerujemo.

Ne treba nikoga uvjeravati u ispravnost odluka koju smo donijeli, nego biti strpljiv, vjerovati i postajemo i drugima primjer.

To je najljepša stvar koju možemo napraviti za sebe i za drugoga.

 

</div>

Odgovori