<div style=”word-wrap: normal; -webkit-hyphens: none; -moz-hyphens: none; hyphens: none;”>
Kada smo bili mali i tokom odrastanja, svaki put kada bismo ispunili očekivanja roditelja rekli mi nam kako su ponosni nama.
Ispunili smo njihova očekivanja, neki cilj ili uspješno obavili obavezu.
Tom rečenicom smo od njih dobivali potvrdu da smo dobri, vrijedni ljubavi. Zaslužili smo ljubav, bravo za nas!
Kaže se da nije važno što se kaže, nego tko nam nešto kaže.
Imala sam sreću poznavati jednu zaista mudru osobu, a takve su vrlo rijetke. Osobu koja je primjer svojom pojavom, ponašanjem i srećom koja zrači. Ta osoba je zaista bila zadovoljna sobom i svojim životom.
Ako nekoga smatramo uzorom, nikada mu nećemo reći da smo ponosni na njega.
Ako vjerujemo u nečiji sposobnosti i nečiju životnu mudrost, nema mjesta toj rečenici.
Nema mjesta toj rečenici jer bi inače značilo da smo sumnjali u povoljan ishod odluke koju je donijela.
Isto tako, kada nam netko kaže “Ponosim se tobom.”, automatski se stavlja iznad nas, sumnja u našu odluku i govori to jer smo postupili kako je ona mislila da bismo trebali.
Mudra osoba vam nikad neće reći “Ponosim se tobom.” jer vjeruje u vas i nikada nije sumnjala da sami znadete što je za vas najbolje.
Ta mudra osoba mi je jedino znala reći “Nisam niti sumnjala, bravo!” jer joj je jasno da ste već sami ponosni na sebe, a to je jedino važno.
</div>