Zašto se moram objašnjavati kad kažem da se ne bojim coronavirusa?
Znam što je bolest, godinama sam bila bolesna, nisam smjela raditi što su druga djeca radila, možda sam i smjela, ali roditelji mi iz straha nisu dozvoljavali.
Vidjela sam bolest i što napravi čovjeku.
Ali eto, nikad me nije bilo pretjerano strah prehlada i bolesti, jedino što sam teško podnosila je bila nemogućnost kretanja zbog imobiliziranosti. Dva puta.
Zato mi smeta kad ne smijem reći da me nije strah coronavirusa! I zašto se moram ispričavati i objašnjavati? Ne kažem da nije opasno, da ljudi narušenog zdravlja ne mogu umrijeti, da ne bi došlo do kolapsa sistema, kažem da MENE nije strah.
Ako te nije strah, odmah si budala, odmah si neozbiljan, odmah ne znaš ništa o životu, odmah ne znaš što je bolest (a ne, ne znam), odmah si egoističan jer danas nisi 85 puta dezinficirao ruke, po mogućnosti bi trebao staviti dezinficijens i u usta!
Panika izvlači najgore iz ljudi, zaboravljaju da imaju izbor. Da imaju izbor kako se mogu ponašati, kako razmišljati, zaboravljaju biti tolerantni, pristojni, uljudni i, prije svega, razboriti.
Ludilo je zarazno.
Nije me strah coronavirusa, ali me strah ljudi. Postaju gori od najgoreg krda divljih životinja. Postaju agresivni, počinju biti bezobrazni, komentiraju svakoga, osuđuju svakoga i iz njihovih usta izlazi gori otrov od coronavirusa…
One Comment